Zemljovid - Paramaribo

Panorama Paramariba početkom 20. st. Povijesni unutarnji grad Paramariba je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 2002. godine jer "je sačuvao originalni i iznimno prepoznatljiv nizozemski kolonijalni plan iz 17. – 18. stoljeća, s građevinama u kojima su se postupno spojili utjecaji nizozemskih stilova arhitekture s lokalnim tehnikama i materijalima".

Festival ispred Palače pravde 1898. god. Mesto koje su Nizozemci osnovali kao trovačku postaju koja je dobila ime po indijanskom selu Parmarbo ili Parmurbo preuzeli su Englezi 1630. godine i 1650. godine Anthony Rowse i Lord Francis Willoughby od Parhama, guverner Barbadosa, osnovali su grad Paramaribo kao glavni grad nove engleske kolonije. Ovo područje je često mijenjalo vlasnike između Velike Britanije i Nizozemske, ali je uglavnom bilo u nizozemskom posjedu od 1667. godine do neovisnosti Surinama 1975. godine.

Do kraja 18. stoljeća, doseljenici koji su tada živjeli na oko 600 plantaža u Surinamu, počeli su se seliti u Paramaribo, ostavljajući vođenje nasada upraviteljima. Kao rezultat toga, plantaže su počele opadati no grad je rastao s mnogo lijepih kuća sagrađenih uz ulice s drvoredima.

U siječnju 1821. godine, požar u središtu grada uništio je preko 400 kuća i drugih zgrada. Druga vatra, u listopadu 1832. godine, uništila je još 46 kuća na zapadnom dijelu slikovite rive, Waterkanta. Kada je ukinuto ropstvo (1863.) manje od stotinu plantaža je preživjelo, i morali su zamijeniti robove radnicima koje je vlada dovela iz Kine i zapadne Indije, kasnije iz Indije i Jave. Između 1873. i 1939. godine oko 34.000 Indijanaca i 33.000 Javanaca je emigriralo u Surinam, povećavajući kulturnu raznolikost koja se ogleda u današnjem etničkom sastavu Paramariba. Grad se u 19. stoljeću razvio u administrativno središte i luku s raznolikim aktivnostima.