Norveški jezik
Norveški jezik (norveški: norsk [nɔʃk]; ISO 639-3: nor) je sjevernogermanski jezik, makrojezik indoeuropskoga podrijetla koji se pretežito govori u Norveškoj. Govori ga oko 4,5 milijuna ljudi u Norveškoj te oko milijun ljudi van Norveške. Norveški jezik, odnosno jezici, javljaju se u dvije službene inačice: bokmål (čita se bukmol) i nynorsk (čita se nünošk, što znači novonorveški) isprva nazivan landsmål (nacionalni jezik). Do stvaranja dva nacionalna jezika dolazi nakon raspada dansko-norveške unije, a oba su prihvaćena od strane parlamenta. Knud Knudsen prilagodio je danski Riksmål (jezik kraljevstva) koji se govorio u norveškim gradovima i prilagodio pravopis norveškom izgovoru. Ovaj jezik/pravopis zove se bokmål i pripada istočnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Na drugom jeziku nynorsk, isprva nazivan landsmål radio je dijalektolog Ivar Andreas Aasen na temelju seoskih dijalekata izbjegavajući riječi slične danskima. Nynorsk pripada zapadnoskandinavskoj podskupini sjevernogermanskih jezika. Osobe koje govore švedski i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi i za danski i norveški jezik, s time da je veća sličnost u pisanju nego u govoru jer je pisana književna inačica norveškog vrlo slična pisanom danskom zbog višestoljetne jezične unije (kao posljedica njihove političke unije).
Bokmål (knjiškonorveški) se zasniva na danskoj književnoj tradiciji. Razlog ovome je danska dominacija u Norveškoj i status danskoga jezika kao službenog jezika u Norveškoj od srednjeg vijeka. Kao posljedica toga i danas su razlike u pismu između standardnoga danskog i standardnoga norveškog (prvenstveno bokmåla) još uvijek relativno male. Ove razlike su uvedene sredinom 18. stoljeća kada je Knud Knudsen (1812. – 1859.) započeo reformaciju norveškoga jezika.
U ovo vrijeme jezik je bio poznat pod imenom riksmål (državni jezik). 1928. jezik je službeno preimenovan u bokmål. Između 1917. i 1965. u Norveškoj je službeni program države bio ujedinjenje dvije pisane inačice norveškog u jednu. Ova ujedinjena inačica poznata je kao samnorsk (zajedničkonorveški). Pod utjecajem ove politike u bokmål su uvedena neka pravopisna pravila iz nynorska. Danas se ime riksmål (državnonorveški) koristi za pravopis prije reformi s početka prošlog stoljeća, dok se ime bokmål (knjiškonorveški) koristi za inačicu jezika u kojoj su reforme uvedene.
Bokmål (knjiškonorveški) se zasniva na danskoj književnoj tradiciji. Razlog ovome je danska dominacija u Norveškoj i status danskoga jezika kao službenog jezika u Norveškoj od srednjeg vijeka. Kao posljedica toga i danas su razlike u pismu između standardnoga danskog i standardnoga norveškog (prvenstveno bokmåla) još uvijek relativno male. Ove razlike su uvedene sredinom 18. stoljeća kada je Knud Knudsen (1812. – 1859.) započeo reformaciju norveškoga jezika.
U ovo vrijeme jezik je bio poznat pod imenom riksmål (državni jezik). 1928. jezik je službeno preimenovan u bokmål. Između 1917. i 1965. u Norveškoj je službeni program države bio ujedinjenje dvije pisane inačice norveškog u jednu. Ova ujedinjena inačica poznata je kao samnorsk (zajedničkonorveški). Pod utjecajem ove politike u bokmål su uvedena neka pravopisna pravila iz nynorska. Danas se ime riksmål (državnonorveški) koristi za pravopis prije reformi s početka prošlog stoljeća, dok se ime bokmål (knjiškonorveški) koristi za inačicu jezika u kojoj su reforme uvedene.
Zemlja (geografski pojam)
-
Island
Landnámabók opisuje kako je naseljavanje Islanda počelo oko 874. kada je Ingólfur Arnarson došao na Island, iako su drugi prethodno boravili u zemlji. Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, mnogi su se doselili na Island u razdoblju koje se naziva ere naseljavanja. Island je došao pod upravu Norveške 1262. godine i bio je pod vlašću Norvežana i Danca sve do 1918., kada je stekao suverenitet. Međutim, danska je država upravljala vanjskim odnosima i obalnim nadzorom u ime Islanda, a zemlje su imale zajedničkog kralja dok republika nije bila uspostavljena na Islandu 1944. godine. -
Norveška
Po završetku Drugog svjetskog rata Norveška doživljava nagli gospodarski rast koji je u prva dva desetljeća otpočeo s industrijalizacijom pomorskog prometa i trgovine, da bi se od ranih 1970-ih nastavio eksploatacijom velikih nalazišta nafte i prirodnog plina u Sjevernom i Norveškom moru. Danas je Norveška po monetarnoj vrijednosti treća najbogatija država svijeta, s najvišom kapitalnom rezervom po stanovniku. Norveška je peti najveći izvoznik nafte, a naftna industrija zauzima četvrtinu njezinog BDP-a. Tijekom tekuće gospodarske krize (2007. – 2010.), norveška kruna se pokazala jednom od najstabilnijih svjetskih valuta.