Norveški jezik

Norveški jezik
Norveški jezik (norveški: -{norsk}- /nošk/) je sjevernogermanski jezik indo-evropskog porijekla koji se pretežno govori u Norveškoj. Jezik govori oko 4,5 miliona ljudi u Norveškoj i oko milion ljudi van Norveške. Norveški jezik postoji u dvije službene pisane varijante: književni jezik (norveški: -{bokmål}-) i novonorveški (norveški: -{nynorsk}-). Osobe koje govore švedski i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi u malo manjoj mjeri i za osobe koje govore danski i norveški. Pisana književna varijanta norveškog je skoro identična pisanom danskom.

Norveški jezik vuče svoje porijeklo iz sjevernogermanskog jezika (takođe poznat i pod imenima skandinavski i nordijski) koji se govorio na prostoru Skandinavskog poluostrva u prvih hiljadu godina nove ere. Skandinavski jezik se danas može vidjeti u formi runa na prostoru čitave Skandinavije. Ovaj jezik je se vremenom podjelio na dvije podgrupe zapadnonordijski (norveški: -{norrønt}-) i istočnonordijski. Iz zapadnonordijskog su se s vremenom razvili norveški, islandski i farski dok su se iz istočnonordijskog razvili švedski i danski.

Dolaskom hrišćanstva u Skandinaviju u 10. vijeku rune se prestaju koristiti i u upotrebu dolazi latinica. Ime koje se koristi za jezik koji se u ovo vrijeme govori i piše na području Norveške je staronorveški (norveški: -{Gammelnorsk}-). Ovaj jezik je potpuno identičan sa jezikom koji se u isto vrijeme govori i piše na području Farskih ostrva i Islanda.

Dolazkom kuge u 13 stoljeću većina pismenih govornika ovog jezika umire i sa njima nestaje staronorveški kao pisana varijanta jezika. Tekstovi pisani poslije kuge su u pravilu pisani mješavinom švedskog, danskog i staronorveškog. Ovaj pismena varijanta jezika se označava kao srednjenorveški (norveški: -{mellomnorsk}-). Unijom između Norveške i Danske i reformacijom (konvertovanjem iz katolicizma u protestantizam) danski postaje zvanično korišćena pisana varijanta norveškog jezika. Na Farskim ostrvima i na Islandu se nastavlja upotreba srednjenorveškog koji se kasnije razvija u zasebne jezike: islandski i farski. Norveški, islandski i farski jezik se računaju kao zasebni jezici od 15. vijeka. Uvođenjem danskog kao pisane varijante norveškog jezika u norveški jezik ulaze mnoge pozajmice iz njemačkog i danskog jezika.

Kada je Norvešku preuzela Švedska 1814. godine, počinje diskusija o pisanoj varijanti norveškog jezika koja bi se razlikovala od danskog. Ova diskusija je izazvala podjelu javnosti na dva djela. Jedan dio je želio da se novi pisani norveški bazira na dijalektima koji nisu bili pod uticajem danskog jezika. Najglasniji zagovornik ove ideje je bio norveški prosvetitelj Ivar Aasen. Ova varijanta pisanog norveškog je u 1929. godini zvanično dobila ime novonorveški. Drugi dio javnosti podržavao je ideju da se u danski pisani jezik koji se koristio u Norveškoj postepeno uvode norveške riječi i izbacuju danske. Ovaj dio javnosti je bio predvođen prosvetiteljom Knud Knudsenom. Ova varijanta norveškog jezika se prvobitno nazivala državni norveški (norveški: -{riksmål}-) da bi u 1929. godini dobila svoje zvanično ime književni norveški.

U 20. vijeku Norveška država pokušava da ujedini novonorveški i književni norveški u jednu varijantu pisanog norveškog pod imenom zajednički norveški (norveški: -{samnorsk}-). Velike reforme jezika su provedene 1917, 1938. i 1959. Zajednički norveški nailazi na otpor u velikom djelu javnosti i država odustaje od ovog projekta sredinom 1960-ih godina. Danas su obje varijante pisanog jezika zvanične.

Od 1952. godine jezik je regulisao -{Norsk språknemnd}-. U 1972. godini reguliranje jezika je preuzeo -{Norsk språkråd}-.

Земља (геополитика)