Japanski jezik
samoglasnici]] Japanski jezik (ISO 639-3: jpn; 日本語, nihongo) službeni je jezik u Japanu, a govori se i u dijelovima Kine i Koreje koji su dugo bili pod japanskom vlašću te područjima gdje živi puno japanskih emigranata (SAD, Brazil). Jezik ima 121 050 000 govornika u Japanu (1985.).
Postoji nekoliko teorija o nastanku japanskog jezika, ali znanstvenici se još uvijek razilaze u mišljenjima. Najvjerojatnija teorija povezuje japanski s izumrlim jezicima koji su se u prošlosti upotrebljavali na području korejskog poluotoka i Mandžurije.
Zbog toga što se razvijao u dugogodišnjoj izolaciji, teško je pronaći bilo kakve veze između japanskog i drugih jezika, a na temelju nekih obilježja povezuje ga se s teoretskom altajskom porodicom jezika. Japanski jezik s rjukjuanskim jezicima pripada japanskoj jezičnoj porodici.
Pismo su Japanci preuzeli od Kineza u 5. stoljeću. Za ideografske kineske znakove zvane kanđi (漢字) razvili su vlastiti sustav čitanja i iz njih razvili dva fonemska pisma, hiraganu (ひらがな, hiragana) i katakanu (カタカナ, katakana). Svako od tri pisama ima svoje mjesto i način uporabe. Dok se pojedini kanđiji ili skupine kanđija upotrebljavaju za zapisivanje imenica i korijena glagola, hiragana se rabi u kombinaciji s kanđijima za zapis gramatičkih nastavaka (glagolska vremena, komparacije pridjeva, i sl.), gramatičkih riječi (veznici, čestice, itd.) i japanskih riječi za koje kanđiji ne postoje ili ih se u praksi namjerno izbjegava (npr. kod pokaznih zamjenica, ustaljenih pozdrava, nekih često glagola koji se često upotrebljavaju, ...). Katakanom se pišu strane riječi i onomatopejski izrazi, a ponekad se upotrebljava i za naglašavanje pojedinih riječi (slično kao podebljana ili ukošena slova u latinici). Osim ta tri pisma, povremeno se rabi i latinica (ローマ字, romađi), uglavnom za kratice i ponekad za naglašavanje riječi. U japanskom sustavu pisanja moguća su dva smjera pisanja:
* okomito (tradicionalan način) - stupci s desna na lijevo, znakovi u stupcu odozgo prema dolje
* vodoravno - redovi odozgo prema dolje, znakovi u redu s lijeva na desno
Postoji nekoliko teorija o nastanku japanskog jezika, ali znanstvenici se još uvijek razilaze u mišljenjima. Najvjerojatnija teorija povezuje japanski s izumrlim jezicima koji su se u prošlosti upotrebljavali na području korejskog poluotoka i Mandžurije.
Zbog toga što se razvijao u dugogodišnjoj izolaciji, teško je pronaći bilo kakve veze između japanskog i drugih jezika, a na temelju nekih obilježja povezuje ga se s teoretskom altajskom porodicom jezika. Japanski jezik s rjukjuanskim jezicima pripada japanskoj jezičnoj porodici.
Pismo su Japanci preuzeli od Kineza u 5. stoljeću. Za ideografske kineske znakove zvane kanđi (漢字) razvili su vlastiti sustav čitanja i iz njih razvili dva fonemska pisma, hiraganu (ひらがな, hiragana) i katakanu (カタカナ, katakana). Svako od tri pisama ima svoje mjesto i način uporabe. Dok se pojedini kanđiji ili skupine kanđija upotrebljavaju za zapisivanje imenica i korijena glagola, hiragana se rabi u kombinaciji s kanđijima za zapis gramatičkih nastavaka (glagolska vremena, komparacije pridjeva, i sl.), gramatičkih riječi (veznici, čestice, itd.) i japanskih riječi za koje kanđiji ne postoje ili ih se u praksi namjerno izbjegava (npr. kod pokaznih zamjenica, ustaljenih pozdrava, nekih često glagola koji se često upotrebljavaju, ...). Katakanom se pišu strane riječi i onomatopejski izrazi, a ponekad se upotrebljava i za naglašavanje pojedinih riječi (slično kao podebljana ili ukošena slova u latinici). Osim ta tri pisma, povremeno se rabi i latinica (ローマ字, romađi), uglavnom za kratice i ponekad za naglašavanje riječi. U japanskom sustavu pisanja moguća su dva smjera pisanja:
* okomito (tradicionalan način) - stupci s desna na lijevo, znakovi u stupcu odozgo prema dolje
* vodoravno - redovi odozgo prema dolje, znakovi u redu s lijeva na desno
Zemlja (geografski pojam)
-
Japan
Japan (日本, Nippon ili Nihon, službeno, 日本国 Nippon-koku ili Nihon-koku) je otočna država u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana sjeverno od Istočnokineskog mora. Japan čini otočje od 6852 otoka, a najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu koji čine više od 97% površine. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupe udaljenih otoka Okinawa i Ryukyu.
Japansko je otočje dio pacifičkoga vatrenog prstena i nastalo je kao posljedica podvlačenja Filipinske i Tihooceanske litosferne ploče pod Euroazijsku. Dva japanska slova koja označavaju ime Japana znače "izvor sunca" pa se tako cijela zemlja često naziva "Zemlja Izlazećeg Sunca". Japansko otočje vulkanskog je podrijetla pa je dio geološki izrazito nemirnog prostora obala Tihog oceana, tvz. vatrenog prstena. Brojni potresi i vulkani glavno su obilježje Japana. Najpoznatiji vulkan je Fuji koji je ujedno i najviši vrh Japana (3776 m). Japan je planinska zemlja, jer oko 80% površine čine planine. Oko 66% površine prekriveno je šumama. -
Palau
Palau, službeno Republika Palau (palauanski Belau), otočna je država u Tihom oceanu, 800 km jugoistočno od Filipina. Jedna je od najmlađih i najmanjih država svijeta. Samostalnost je stekla 1994. godine, nakon što je okončan mandat Starateljskog vijeća Ujedinjenih naroda, kojeg je vršio SAD. Danas Palau ima poseban odnos sa SAD-om u obliku slobodne zajednice (engl. free association).
Glavni grad Palaua od 7. listopada 2006. godine je Ngerulmud u Saveznoj državi Melekeok, koji je postao sjedište vlade, umjesto dotadašnjeg glavnoga i najvećeg grada Korora.